Burnout

Posljednjih godina, posebice tijekom i nakon pandemije COVID-19 ili potresa u Zagrebu i Petrinji sve se češće govorimo o pojmu burnouta. Društvene mreže, mediji i stručnjaci redovito upozoravaju na „izgaranje“, no mnogi se i dalje pitaju: je li ovo samo prolazni umor, ili nešto ozbiljnije? Burnout nije znak slabosti, već signal tijela i uma da se iscrpilo sve ono što nas inače pokreće.

Što je zapravo burnout?

Burnout se definira kao stanje emocionalne, mentalne i fizičke iscrpljenosti koje se najčešće javlja zbog dugotrajnog stresa – osobito u poslu ili školi. Osoba koja doživljava burnout više ne osjeća motivaciju, teško se koncentrira i često opisuje osjećaj „praznog hodanja“. Svijet oko nje postaje bezbojan, a aktivnosti koje su nekoć donosile zadovoljstvo više nemaju isti učinak.

Premda burnout nije službena dijagnoza u medicinskim priručnicima, njegovi simptomi mogu nalikovati na depresivne i anksiozne poremećaje. Upravo zato je važno prepoznati prve znakove kako bi se spriječilo da kratkotrajni stres preraste u kronični problem.

Kako prepoznati burnout?

Stručnjaci često navode da se burnout ne pojavljuje naglo. On nastaje postupno, poput tihe spirale iscrpljenosti. Česti znakovi uključuju:

1) Osjećaj odvojenosti od posla, obitelji i hobija koji su nekad donosili zadovoljstvo.

2) Smanjen osjećaj postignuća ili korisnosti.

3) Kronični umor, čak i nakon dovoljno sna ili vikenda odmora.

4) Povećana razdražljivost i frustracija u svakodnevnim situacijama.

5) Snižena koncentracija i teško fokusiranje na zadatke.

6) Povećani simptomi tjeskobe i depresije, kao i osjećaj praznine.

Ovi simptomi ne znače uvijek da osoba ima burnout, ali kada se javljaju zajedno, tijelo vjerojatno šalje jasnu poruku da treba usporiti.

Prozor tolerancije

Da bismo razumjeli burnout, važno je znati nešto o jednom ključnom psihološkom konceptu. Psihijatar Dan Siegel razvio je ideju takozvanog prozora tolerancije (Window of Tolerance). Riječ je o rasponu emocionalne pobuđenosti u kojem naš mozak može učinkovito obrađivati informacije, donositi odluke i regulirati emocije. Kada smo unutar tog prozora, reagiramo uravnoteženo i razmišljamo racionalno.

Kada taj prozor „ispadne iz ravnoteže“, mogu nastupiti dvije krajnosti. Jedna krajnost je stanje prevelike pobuđenosti u kojem se javlja kaos, ubrzane misli, uznemirenost i pojačana reakcija na stres. To nazivamo hiper-pobuđenošću ili reakcijom „bori se ili bježi“. Druga krajnost je smanjena pobuđenost, osjećaj ukočenosti, emocionalna otupjelost i gubitak energije. Ovo se naziva „smrznuti odgovor“.

Siegel ovaj proces uspoređuje s čašom vode. Ako se čaša prelijeva, osjećamo preplavljenost. Ako je gotovo prazna, osjećamo se bez energije. U idealnom stanju, čaša je napola puna i stabilna. Taj balans predstavlja naš prozor tolerancije.

Kako očuvati ravnotežu i spriječiti burnout?

Prvi korak je iskreno praćenje vlastitog stanja. Pitanja koja si možemo postaviti uključuju: osjećam li se odmorno nakon sna ili vikenda? Reagiram li burnije na situacije koje me prije nisu uznemiravale? Osjećam li da mi je teško pokrenuti se čak i kada imam slobodno vrijeme? Ako je odgovor na više pitanja potvrdan, moguće je da se nalazimo u zoni izgaranja.

Istraživanja pokazuju da se oporavak ne postiže jednim vikendom odmora. Potrebno je stvarno „resetiranje“ živčanog sustava – vraćanje u svoj prozor tolerancije. U tome mogu pomoći aktivnosti poput dubokog disanja, meditacije, progresivnog opuštanja mišića, lagane fizičke aktivnosti, kreativnog izražavanja ili jednostavno razgovora s osobom kojoj vjerujemo.

Granice su također ključne. Odvajanje poslovnog od privatnog vremena, prestanak provjeravanja e-mailova nakon radnog vremena, uzimanje pauza tijekom radnog dana i svjesno odvajanje vremena za odmor nisu privilegija, nego preduvjet mentalnog zdravlja.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Iako su gore navedene strategije učinkovite, nekima je potrebna dodatna podrška. Rad s psihoterapeutom može pomoći u razumijevanju uzroka burnouta i u razvoju prilagođenih strategija suočavanja. Istraživanja potvrđuju da terapija ne služi samo povratku energije, već i jačanju osobnih granica, emocionalne regulacije i otpornosti na budući stres.

Traženje pomoći ne znači da nismo sposobni. Upravo suprotno – to znači da preuzimamo odgovornost za vlastito zdravlje.