Koju igru igramo u odnosima – i zašto stalno gubimo?

Zašto se u ljubavi, obitelji i na poslu iznova nalazimo u istim sukobima, iako mislimo da smo sve „objasnili“? Zašto nas određeni tip ljudi iritira, iscrpljuje ili emocionalno ucjenjuje, dok se mi osjećamo nemoćno, frustrirano ili preopterećeno? Zašto, unatoč dobrim namjerama, često završavamo povrijeđeni, ljuti ili razočarani, kao da smo sudionici scenarija koji se ponavlja već desetljećima?

U većini naših odnosa ne komuniciramo spontanom, otvorenom prisutnošću, nego igramo nevidljive, ponavljajuće obrasce ponašanja – psihološke igre. One nas drže u poznatom, predvidljivom emocionalnom prostoru, gdje je bol barem razumljiva i kontrolirana, dok sloboda i iskreni susret s drugom osobom nose rizik nepoznatog. I upravo ta nevidljiva dinamika, često nesvjesna, oblikuje naše svakodnevne sukobe, iscrpljuje odnose i stvara osjećaj da stalno „gubimo“, iako mislimo da smo sve pokušali riješiti.

Psihološke igre postoje svuda: u brakovima koji traju zbog stabilnog konflikta, u radnim timovima gdje se kolege prepiru oko sitnica, u prijateljstvima u kojima prividna bliskost nastaje na račun zajedničkog trača, pa čak i u unutarnjem razgovoru sa samim sobom, gdje se vlastiti strahovi i uvjerenja stalno potvrđuju kroz izabrane scenarije. Na površini sve djeluje racionalno i razumljivo, ali ispod toga odvija se skriveni emocionalni proces koji nas iznova vodi prema frustraciji, krivnji, ljutnji ili osjećaju manje vrijednosti.

Što su psihološke igre?

U knjizi „Koju igru igraš?“ psihijatar Eric Berne psihološke igre ne opisuje kao iznimke u komunikaciji, nego kao njezinu tihu normu. Riječ je o obrascima koji se ponavljaju s gotovo matematičkom preciznošću, premda sudionicima djeluju spontano, razumno i opravdano. Na površini, razgovori izgledaju kao obične razmjene mišljenja, savjeta ili prigovora, no ispod te razine odvija se skriveni emocionalni proces koji neumitno vodi prema poznatom završetku. Taj završetak gotovo nikada nije olakšanje, nego osjećaj krivnje, srama, bijesa, manje vrijednosti ili moralne nadmoći. Upravo ta predvidljivost čini igru igrom.

Ključni paradoks psihološke igre leži u činjenici da sudionici najčešće nisu svjesni da sudjeluju u njoj. Nitko ne započinje razgovor s namjerom da manipulira ili bude povrijeđen, no dinamika se pokreće automatski, kao stari mehanizam koji se aktivira čim se prepozna poznati emocionalni signal. Igra se odvija zato što je poznata, jer pruža osjećaj orijentacije u odnosu, čak i onda kada je ishod bolan. U tom smislu, igra je sigurnija od spontanosti. Ona štiti od neizvjesnosti stvarnog susreta.

Druga važna značajka igre jest da svi sudionici iz nje nešto dobiju, premda cijena tog dobitka često ostaje neprepoznata. Jedna osoba dobiva potvrdu da je u pravu, druga da je bespomoćna, treća da je moralno nadmoćna, a četvrta da je trajno zakinuta. Dobici su psihološki, ne racionalni, i gotovo uvijek služe očuvanju slike o sebi koju osoba nosi iz djetinjstva. Emocionalna cijena tog dobitka, međutim, jest izostanak stvarne bliskosti, iscrpljenost odnosa i ponavljanje istih konflikata s različitim ljudima.

Ishod igre gotovo uvijek potvrđuje duboko ukorijenjena uvjerenja o sebi i drugima. Ako osoba vjeruje da će je ljudi na kraju iznevjeriti, igra će završiti izdajom. Ako vjeruje da mora sve nositi sama, igra će završiti preopterećenjem. Ako vjeruje da nije dovoljno vrijedna ljubavi, igra će završiti odbacivanjem. U tom smislu, psihološke igre nisu slučajne; one su savršeno prilagođene unutarnjoj logici osobe. One ne služe promjeni, nego stabilnosti unutarnjeg svijeta.

Zato Berne zaključuje da nam igra nudi poznatu patnju umjesto nepoznate slobode. Patnja je barem razumljiva. Sloboda, s druge strane, podrazumijeva rizik, gubitak uloga i suočavanje s vlastitom odgovornošću. Igra nam omogućuje da ostanemo isti, čak i kada se zaklinjemo da želimo promjenu.

Kako bi objasnio zašto se igre uopće događaju, Berne uvodi koncept ego-stanja, prema kojem u svakome od nas istodobno postoje tri različita psihološka sustava. Oni nisu metafore, nego funkcionalni načini na koje mislimo, osjećamo i komuniciramo.

Roditelj je dio osobnosti koji sadrži internalizirane glasove autoriteta iz ranog života. To su rečenice koje smo čuli toliko puta da su postale naše vlastite. On zna što je ispravno, što se smije, a što ne, kako bi se „trebalo“ ponašati. Roditelj može biti brižan i zaštitnički, ali i kritičan, osuđujući i krut. Kada govorimo iz tog stanja, ne obraćamo se drugome kao ravnopravnom sugovorniku, nego kao nekome koga treba ispraviti, voditi ili kontrolirati.

Odrasli dio osobnosti, nasuprot tome, funkcionira u sadašnjem trenutku. On prikuplja informacije, procjenjuje realnost i donosi odluke bez oslanjanja na stare emocionalne obrasce. Odrasli nije hladan niti bezosjećajan, ali ne reagira automatski. On je sposoban za dijalog, za slušanje i za preuzimanje odgovornosti. Upravo iz tog stanja moguća je komunikacija bez igre.

Dijete je emocionalno središte osobnosti. U njemu se nalaze spontanost, kreativnost i radost, ali i strahovi, rane i neispunjene potrebe iz ranog života. Dijete pamti kako je bilo biti bespomoćan, nevidljiv ili preopterećen očekivanjima. Kada reagiramo iz tog stanja, često reagiramo pretjerano, osjećamo se ugroženo ili tražimo potvrdu na način koji nije primjeren situaciji u kojoj se nalazimo kao odrasli ljudi.

Problem u komunikaciji nastaje onda kada mislimo da razgovaramo racionalno i odraslo, a zapravo se odvija nesvjesna razmjena između Roditelja jedne osobe i Djeteta druge. Takva komunikacija može biti izuzetno emocionalno nabijena, ali istodobno potpuno neproduktivna. Jedna strana moralizira, druga se brani ili povlači. Jedna kontrolira, druga se buni. Na površini se raspravlja o svakodnevnim temama, ali ispod toga odvija se stara drama moći, ovisnosti i straha od gubitka odnosa.

Psihološke igre, u tom smislu, nisu znak zloće ili manipulativnosti, nego nesvjesni pokušaji da se regulira bliskost bez prevelikog rizika. One su zamjena za intimnost, jer intimnost zahtijeva prisutnost Odraslog dijela ličnosti, onog koji može izdržati nesigurnost i ne mora se skrivati iza uloge.

Koju igru igram dok mislim da živim?

Da, ali…

Ova igra ne služi rješavanju problema, nego dokazivanju da rješenja ne postoje. Igrač koji je započinje ne traži pomoć, nego potvrdu vlastite bespomoćnosti, dok druga strana, nakon niza uzaludnih pokušaja, završava frustrirana, iscrpljena i pomalo glupa. Dobitak prvog igrača jest opravdanje za pasivnost, a dobitak drugog prilika da se osjeti kompetentno, sve dok ne shvati da je bio uvučen u unaprijed izgubljenu partiju.

Primjer: Razgovor započinje kao iskrena molba za pomoć. Osoba govori o poslu koji je iscrpljuje, o šefu koji je ne razumije, o umoru koji ne prestaje. Sugovornik predlaže promjenu, razgovor, pauzu, traženje novog posla. Na svaki prijedlog slijedi miran, gotovo razuman odgovor: da, ali to kod mene ne bi funkcioniralo; da, ali sada nije vrijeme; da, ali drugi imaju prednost. Nakon dvadeset minuta razgovora, problem je isti, samo je sugovornik umoran i pomalo posramljen zbog vlastite naivnosti. Razgovor završava bez rješenja, ali s neizgovorenim zaključkom: meni se ne može pomoći. Taj zaključak bio je cilj od samog početka.

Mučenik / Vidite što sam učinio za vas

Srodna joj je igra u kojoj osoba neprestano proizvodi nedaće kako bi mogla igrati ulogu žrtve. Ovdje se patnja ne rješava, nego se njeguje. Takav igrač nesvjesno bira situacije u kojima će biti iskorišten, zanemaren ili povrijeđen, jer mu to omogućuje moralnu nadmoć i emocionalnu ucjenu okoline.

Primjer: U obitelji postoji osoba koja uvijek preuzima više nego što može nositi. Ona ostaje dulje na poslu, brine se za sve, rješava tuđe probleme prije nego što je itko zatražio pomoć. Kada se umori i slomi, nitko zapravo nije iznenađen. U tišini se pojavljuje rečenica koju nitko nije izgovorio, ali svi su je čuli: nakon svega što sam učinio za vas. Nema otvorenog zahtjeva, ali postoji dug. Dug za zahvalnost, pažnju i priznanje. Ako ga okolina ne plati, slijedi povlačenje, pasivna ljutnja i nova potvrda da nitko nikada ne cijeni dovoljno. 

Vidi što si me natjerao da učinim

Ovdje rečenica „vidi što si me natjerao da učinim“ služi kao most između unutarnjeg impulsa i vanjskog krivca. Takva igra omogućuje oslobađanje od osobne odgovornosti, ali i zadržavanje slike o sebi kao razumnom i moralnom biću koje bi se ponašalo savršeno da ga drugi nisu isprovocirali.

Primjer: Svađa započinje sitnicom. Ton se povisi, vrata se zalupaju, izgovori se nešto što se kasnije ne može povući. Umjesto preuzimanja odgovornosti, dolazi objašnjenje: da ti nisi rekao to što jesi, ja ne bih reagirao ovako. Odgovornost se premješta s vlastitog impulsa na ponašanje drugoga. Osoba ostaje uvjerena da je razumna, čak i pravedna, jer bi se, u nekom idealnom svijetu, ponašala savršeno – da nije bilo tuđe provokacije. 

Uhvatio sam te

Postoje i igre koje se hrane agresijom, ali pod krinkom pravednosti. U njima igrač strpljivo čeka pogrešku drugoga kako bi mogao osloboditi potisnuti bijes. Kada do pogreške napokon dođe, slijedi eksplozija moralnog gnjeva koja nema veze s konkretnim događajem, nego s godinama neizraženih frustracija.

Primjer: U uredu vlada napet mir. Jedna osoba pozorno promatra kolege, pamti sitne propuste, skuplja primjedbe koje ne izgovara odmah. Kada se pogreška napokon dogodi, reakcija je pretjerana. Glas je pun moralne ogorčenosti, kao da je potvrđeno nešto što se odavno znalo. Stvarni bijes nema veze s današnjim propustom, nego s godinama potisnutog osjećaja da se trpi nepravda. Trenutak eksplozije donosi olakšanje i osjećaj nadmoći, ali odnosi ostaju zatrovani. 

Zavođenje i povlačenje

U nekim igrama naglasak nije na napadu, nego na zavođenju i povlačenju. Obrasci su u kojima osoba šalje dvosmislene poruke, potiče bliskost, a zatim se povlači čim druga strana napravi korak naprijed. Dobitak ovdje nije odnos, nego potvrda moći i izbjegavanje stvarne intimnosti. Igra završava osjećajem zbunjenosti kod jednog i osjećajem kontrole kod drugog.

Primjer: U početku sve djeluje obećavajuće. Poruke su česte, pogledi dugi, bliskost se gradi polako, ali sigurno. Kada druga osoba pokaže interes, kada se usudi napraviti korak naprijed, dolazi povlačenje. Odgovori postaju kraći, planovi se odgađaju, toplina nestaje. Zbunjenost raste. Jedna strana pokušava razumjeti što se promijenilo, druga osjeća kontrolu i sigurnost u tome da je izbjegla stvarnu bliskost. Odnos se ne prekida, ali se nikada ni ne ostvari. 

Sudnica / Da nije bilo tebe

Unutar obitelji postoji određena igra koja izgleda kao sudnica. Tu se pojavljuju obrasci u kojima partneri ostaju zajedno ne zbog ljubavi, nego zato što im odnos omogućuje stabilan konflikt. Takvi parovi ne traže rješenje, nego održavanje ravnoteže u kojoj svatko zna svoju ulogu. Jedan je uvijek nerazuman, drugi uvijek strpljiv. Jedan je uvijek slab, drugi uvijek jak. Razlaz bi značio gubitak identiteta.

Primjer: Par je zajedno godinama, ali svaki pokušaj promjene nailazi na tihi otpor. Jedan partner govori kako bi mogao više, kako bi želio drugačiji život, ali uvijek dodaje da to sada nije moguće zbog obitelji, braka, odgovornosti. Drugi partner u toj priči postaje i opravdanje i prepreka. Razlaz bi značio gubitak alibija. Ostati znači imati razlog za nezadovoljstvo. Sukob je stabilan, predvidljiv i siguran.

Gotovo / Sad sam te sredio

Postoje i igre samosabotaže, u kojima osoba uspijeva taman toliko da bi mogla dokazati kako uspjeh ionako ne donosi ispunjenje. Kada se prilika pojavi, igrač je uništi u posljednjem trenutku, često pod izlikom morala, lojalnosti ili umora. Dobitak nije neuspjeh, nego potvrda ranog uvjerenja da „meni to ne pripada“.

Primjer: Osoba dobije priliku koju je dugo čekala. Napokon se pojavljuje priznanje, napredovanje, mogućnost promjene. U posljednjem trenutku, bez jasnog razloga, dolazi odustajanje. Pojavljuju se moralne dvojbe, umor, sumnje u smisao svega. Kada prilika nestane, javlja se tiha utjeha: vidiš, ionako to ne bi bilo to. Neuspjeh donosi poznati mir, jer potvrđuje staro uvjerenje da uspjeh nije za mene. 

Dragi prijatelji / Trač

Ljudi se okupljaju oko zajedničkog neprijatelja, trača ili moralne osude. Takvi rituali stvaraju privid bliskosti, ali se temelje na isključivanju trećega. Kada neprijatelj nestane, grupa se raspada ili pronalazi novu metu. Bliskost bez žrtve pokazuje se previše rizičnom.

Primjer: U pauzi za kavu grupa se okuplja oko priče o nekome tko nije prisutan. Ton je povjerljiv, bliskost privremena. Smijeh je tih, ali zajednički. Osjećaj pripadnosti traje onoliko koliko traje tema. Kada nestane meta, nestaje i povezanost. Nitko se ne pita tko će sljedeći biti predmet razgovora. Važno je samo da netko bude izvan kruga, kako bi se krug mogao održati.

Životni scenarij

Najdublje i najtragičnije igre jesu one koje potvrđuju životni scenarij. Svatko od nas u djetinjstvu donosi nesvjesnu odluku o tome kakav će mu život biti. Neki odluče da će uvijek gubiti, neki da će uvijek spašavati, neki da će uvijek biti ostavljeni. Igre koje igramo kao odrasli nisu slučajne; one su pokušaji da taj scenarij održimo dosljednim, čak i kada nas boli.

Primjer: Netko uvijek bira partnere koji nisu dostupni. Netko uvijek završava u ulozi spasitelja. Netko uvijek ostaje sam, uvjeren da se drugačije nije moglo. Obrasci se ponavljaju, iako su okolnosti drugačije. Osoba govori da nema sreće, ali nesvjesno bira poznati ishod. Svaka nova priča samo potvrđuje staru odluku o tome kakav život pripada meni.

Intimnost

Suprotnost igri nije moralna ispravnost, nego intimnost. Intimnost podrazumijeva komunikaciju bez skrivenog motiva, bez manipulacije i bez unaprijed dogovorenog kraja. Ona zahtijeva prisutnost Odraslog dijela ličnosti, onog koji može izdržati neizvjesnost i rizik emocionalnog kontakta.

Susret u kojem postajemo odgovorni i slobodni

I dok prepoznajemo ove obrasce u svojim životima, postavlja se ključno pitanje: koliko smo spremni izaći iz poznate patnje i suočiti se s neizvjesnom slobodom? Igre nam pružaju sigurnost, jer poznatu bol lakše podnosimo nego rizik otvorenog, iskrenog susreta. No samo kada prepoznamo svoje uloge, kada osvijestimo dijelove sebe koji reagiraju iz straha, potrebe za kontrolom ili navike ponavljanja starih obrazaca, otvara se prostor za istinsku intimnost. Tada komunikacija više nije ritual preživljavanja, nego susret u kojem postoje odgovornost, sloboda i stvarna bliskost. Odnos bez igre zahtijeva hrabrost, ali upravo u toj hrabrosti krije se mogućnost da živimo odnose koji nas ne iscrpljuju, nego obogaćuju, odnose u kojima prestajemo glumiti i konačno postajemo stvarno prisutni