Mentalno zdravlje muškaraca

Iako se o mentalnom zdravlju sve više govori, tema mentalnog zdravlja muškaraca i dalje ostaje u sjeni. Mnogi muškarci odrastaju uz poruku da moraju biti jaki, da ne smiju pokazivati emocije i da probleme trebaju riješiti sami. Upravo zato često šute – čak i kada im je najteže. No tišina nerijetko postaje opasna, jer problemi ne nestaju sami od sebe. Umjesto toga rastu i pretvaraju se u tihu patnju koja može ostaviti ozbiljne posljedice.

Tiha epidemija

Stručnjaci psihičke poteškoće kod muškaraca sve češće nazivaju „tihom epidemijom“. Razlog je jednostavan: o njima se rijetko govori, a istovremeno su prisutne u velikim razmjerima. Iako se depresija statistički rjeđe dijagnosticira kod muškaraca nego kod žena, podaci pokazuju da muškarci imaju znatno višu stopu samoubojstava. To jasno govori da se problemi ne prepoznaju dovoljno rano ili da muškarci nemaju osjećaj da postoji prostor u kojem mogu potražiti pomoć bez straha od osude.

Važno je znati da depresija kod muškaraca često ne izgleda kao tuga. Umjesto suza, češće se pojavljuje razdražljivost, napetost, povlačenje u sebe, agresivno ili rizično ponašanje, pa čak i pretjerano korištenje alkohola ili drugih opijata. Mnogi se distanciraju od prijatelja i obitelji, postaju tiši, ali odaju dojam da je „sve u redu“. Upravo zato okolina često ne primijeti da nešto nije u redu – ili to pripisuje karakteru, lošem danu ili stresu na poslu. Simptomi ostaju prikriveni, a emocije neizražene.

Zašto je tako teško potražiti pomoć?

Jedan od najčešćih razloga je strah – ne od samog liječenja, već od osude i osjećaja sramote. Mnogi muškarci vjeruju da bi priznanje problema značilo osobni neuspjeh ili gubitak „muškosti“. Uvjerenje da čovjek mora biti samostalan i snažan duboko je ukorijenjeno u kulturi i odgoju. Mnogi su od malih nogu naučeni da emocije nisu nešto što se dijeli, već nešto što se potiskuje. Zbog toga razgovor vrlo često izostaje i prije nego što uopće započne.

Posebno ranjive skupine uključuju ratne veterane, muškarce koji su izgubili posao, pripadnike manjina ili LGBTQ zajednice te one koji žive u manjim sredinama gdje još uvijek dominira uvjerenje da se o psihičkim problemima ne govori. Gubitak svrhe, osjećaj izoliranosti i nagle životne promjene često postaju okidač za dublje psihičke poteškoće.

Umjesto da traže pomoć, mnogi pokušavaju „izdržati“. No izdržavanje nije rješenje. Emocije koje se godinama potiskuju, kad-tad traže izlaz – ponekad kroz potištenost, ponekad kroz bijes, a nekad kroz potpuni gubitak volje za životom. Zato je ključno prepoznati prve znakove, kao što su promjene raspoloženja, poremećaji spavanja, nedostatak koncentracije, osjećaj praznine, tjeskoba ili gubitak interesa za stvari koje su nekad donosile radost. Nijedan od tih znakova ne znači slabost – naprotiv, oni su signal da tijelo i um traže pomoć.

Od šutnje do podrške

Ključ promjene leži upravo u razgovoru. Društvo mora naučiti da ranjivost nije suprotnost snazi, već jedan od njezinih oblika. Mentalno zdravlje treba ući u škole, na radna mjesta i u obitelji. Podrška mora biti dostupna i jednostavna, a potražiti pomoć treba postati jednako normalno kao otići zubaru ili liječniku.

Muškarac koji kaže „ne mogu sam“ nije izgubio snagu – pokazao ju je. Jer hrabrost ne znači ne osjećati bol. Hrabrost znači priznati je i učiniti nešto da prestane.