Mentalno zdravlje muškaraca

Živimo u vremenu koje sve glasnije govori o mentalnom zdravlju. Kampanje, podcastovi, članci..., no dok se razgovor širi, jedna skupina i dalje ostaje u sjeni: muškarci. Ne zato što su imuni na psihičke poteškoće, već zato što su od djetinjstva naučeni da o njima ne govore.

„Budi jak." „Ne plači." „Riješi to sam." Ove rečenice, naizgled bezazlene, ostavljaju duboki trag. Odrastaju kao tiha pravila koja oblikuju način na koji muškarci doživljavaju sebe i svoju bol. I dok žene češće traže pomoć i o svojem unutarnjem životu razgovaraju s prijateljicama, terapeutima ili liječnicima, muškarci u pravilu šute čak i onda kada im je najteže.

Tiha epidemija

Psiholozi i psihoterapeuti psihičke poteškoće kod muškaraca sve češće opisuju kao „tihu epidemiju" — stanje koje je rašireno, ali nevidljivo. Statistike govore same za sebe: unatoč tome što se depresija rjeđe dijagnosticira kod muškaraca nego kod žena, muškarci imaju znatno višu stopu samoubojstava. U gotovo svim razvijenim zemljama, stopa suicida kod muškaraca trostruko je viša nego kod žena, a u nekim dobnim skupinama i viša.

To nije paradoks. To je posljedica.

Posljedica sustava u kojemu muškarci ne prepoznaju vlastite simptome, ne dijele ih s drugima i ne traže stručnu pomoć jer su naučeni da bi to značilo da ne mogu sami rješiti svoje probleme.

Ono što dodatno otežava situaciju jest to da depresija kod muškaraca često ne izgleda onako kako bismo to očekivali. Ne pojavljuje se uvijek kao plakanje, tuga ili povučenost. Kod muškaraca se češće manifestira kroz razdražljivost i eksplozivnost, kroz rizična ponašanja, pretjerano konzumiranje alkohola ili drugih supstanci, kroz prekomjeran rad ili, naprotiv, potpuno povlačenje. Mnogi odaju dojam da je „sve u redu" upravo u trenucima kada im je najteže.

Okolina to pripiše lošem raspoloženju, stresu na poslu ili karakteru. Simptomi ostaju neprepoznati. Bol ostaje neizrečena.

Zašto je tako teško potražiti pomoć?

Odgovor nije jednostavan, a nije ni jedan. Radi se o višeslojnom problemu koji seže od odgoja do kulture, od osobnih uvjerenja do društvenih normi.

Na individualnoj razini, mnogi muškarci duboko internaliziraju uvjerenje da je traženje pomoći znak da su nesposobni, slabi ili neuspješni. Pitati za pomoć znači pokazati da ne možeš sam, a to je nešto što su naučili izbjegavati po svaku cijenu. K tome, često postoji i strah od osude: što će pomisliti kolege, partner ili roditelji?

Na kulturnoj razini, društvo je dugo njegovalo sliku muškarca koji je samodostatan, emotivno neprobojan i uvijek pod kontrolom. Ta slika nije nestala samo se malo promijenila na površini, dok u dubini i dalje oblikuje očekivanja.

Postoje i posebno ranjive skupine. Ratni veterani, koji su traumatska iskustva doživjeli u kontekstu u kojemu je izražavanje straha bilo opasno ili nedopustivo. Muškarci koji su izgubili posao i s njim osjećaj identiteta i svrhe. Mladi muškarci koji se bore s pitanjima seksualne ili rodne identifikacije. Oni koji žive u manjim sredinama gdje stigma prema mentalnim poteškoćama i dalje je snažna i gdje se o tome „ne govori".

Svim njima zajednički je osjećaj da ne postoji siguran prostor u kojemu mogu biti ranjivi, a da to ne bude krivo protumačeno.

Što se dogodi kada se bol godinama potiskuje?

Emocije nisu problem koji nestaje ako ga dovoljno dugo ignoriramo. Naprotiv, neizražena bol traži izlaz na druge načine.

Ponekad se to vidi u napetosti u tijelu, kroničnim bolovima ili nesanici. Ponekad u postupnom povlačenju iz odnosa s partnerom, djecom, prijateljima. Ponekad u naglim ispadima bijesa koji zbunjuju i samog čovjeka koji ih doživljava. A ponekad u potpunom gubitku volje za životom.

Zato je ključno prepoznati prve znakove na vrijeme: promjene u raspoloženju i spavanju, nedostatak koncentracije, osjećaj praznine ili beznađa, gubitak interesa za aktivnosti koje su nekad donosile zadovoljstvo, povlačenje od bliskih osoba, pojačano konzumiranje alkohola ili lijekova. Ovi signali nisu „normalan stres" koji treba pretrpjeti. Oni su tijelo i psiha koji šalju poruku da nešto nije u redu.

Od šutnje do podrške

Postoji rečenica koja se često citira u psihoterapijskim krugovima, a ja je volim jer je precizna: hrabrost nije odsustvo boli, hrabrost je prepoznati bol i učiniti nešto s njom.

Muškarac koji kaže „ne mogu sam" nije izgubio snagu. Pokazao ju je na jedan od najzahtjevnijih načina, suočio se s onim od čega je cijelog života bježao.

Promjena leži upravo u razgovoru. Društvo mora naučiti da ranjivost nije suprotnost snazi, već jedan od njezinih oblika. Mentalno zdravlje treba ući u škole, na radna mjesta i u obitelji. Podrška mora biti dostupna i jednostavna, a potražiti pomoć treba postati jednako normalno kao otići zubaru ili liječniku.