Overthinking

Zamislite da sjedite s prijateljem ili terapeutom i govorite: “Ja sam možda problem” ili “Što sam učinio pogrešno?”. Na prvi pogled zvuči kao iskrenost i odgovornost. U terapiji i odnosima upravo to i tražimo: da osoba preuzme dio odgovornosti za svoj život. No u praksi se često događa suprotno. Mnogi ljudi zapravo ne preuzimaju odgovornost, nego preuzimaju krivnju. To je trenutak kada briga prelazi u pretjerano analiziranje koje ne vodi prema promjeni nego prema iscrpljenosti.

Pretjerano analiziranje, poznato kao overthinking, nije samo razmišljanje više nego što je potrebno. U psihološkom smislu ono je povezano s anksioznošću, perfekcionizmom i ponekad opsesivno-kompulzivnim tendencijama. Istraživanja pokazuju da osobe sklone overthinkingu imaju znatno veći rizik od razvoja anksioznih poremećaja. Studije Američkog psihološkog udruženja objavljene 2022. godine otkrivaju da čak sedam od deset perfekcionista ima poteškoće s donošenjem odluka jer vjeruju da svaki izbor mora biti savršen.

Mozak u takvim trenucima radi kao da rješava problem od životne važnosti. Zanimljivo je da se tijekom intenzivnog razmišljanja aktiviraju moždani centri koji su povezani s osjećajem fizičke boli. To objašnjava zašto ljudi često kažu: “Znam da pretjerujem, ali tijelo mi reagira kao da je sve stvarno.”

Kako ulazimo u zamku prevelike odgovornosti?

Osobe kojima je stalo do odnosa, posla ili vlastite uloge u društvu često vjeruju da rješenje mogu pronaći jedino dubinskom analizom. Ako se pojavi problem, traže razloge u sebi. Ako netko ode iz njihova života, pitaju se što su učinili pogrešno. Ako veza ne uspije, često zaključuju da su birali pogrešne partnere i da moraju popraviti svoj pristup.

Terapija tada lako postane mjesto na kojem se traži objašnjenje, kao da u svemu postoji jasna logika. No svrha terapije nije uvijek pronalaženje razloga. Ponekad je najveći napredak naučiti kako živjeti i kada odgovor nije dostupan.

Zašto tražimo objašnjenja za sve?

U kognitivnoj psihologiji postoji pojam koji se naziva potreba za kognitivnom zatvorenošću. To je težnja da sve mora imati smisao, početak i kraj. Kada ta potreba postane pretjerana, osoba ne može podnijeti tišinu u poruci, izostanak objašnjenja ili objektivnu neizvjesnost. Svaka nejasna situacija postaje prijetnja.

Tada počinje lanac misli koji izgleda ovako: možda sam pogriješio, možda sam nekoga povrijedio, možda nikome nisam važan. I sve se odvija u glavi — bez realnih dokaza, ali s vrlo stvarnim posljedicama.

Kako znati da pretjerano analiziramo?

U svakodnevnom životu overthinking se često manifestira kroz traženje skrivenih značenja u porukama, osjećaj da se ništa ne smije prepustiti slučaju, vjerovanje da postoji savršen odgovor i uvjerenje da odmor znači gubitak napretka. Osoba vjeruje da se mora stalno analizirati kako bi zaslužila potvrdu, ljubav ili prihvaćanje.

To ne znači da je samorefleksija loša. Ona postaje problem kada se ne pretvara u akciju nego u stalno čekanje. Ako se danima razmišlja, a ništa se ne mijenja, tada razmišljanje postaje oblik izbjegavanja.

Ključna pogrešna pretpostavka

Veliki mit modernog doba glasi: ako dovoljno razumijemo svoje greške i obrasce, sve ćemo moći promijeniti. No sve češće se pokazuje da promjena često dolazi prije potpunog razumijevanja, a ne nakon njega. Drugim riječima, ljudi ponekad moraju djelovati i dok još nemaju sve odgovore.

U terapijskom procesu ponekad postoji trenutak kada terapeut može reći: ne mogu ti dokazati da nisi ono čega se bojiš, ali možeš izabrati vjerovati da nisi. To je granica između overthinkinga i oporavka. Kada prestanemo tražiti savršen osjećaj prije akcije, tada počinje stvarna promjena.

Što pomaže kada naš mozak ne želi stati?

Stručnjaci preporučuju nekoliko provjerenih strategija. Korisno je ograničiti vrijeme za brigu na petnaest minuta dnevno. Fizičko kretanje, makar kratko, može značajno smanjiti intenzitet opsesivnih misli. U kognitivno-bihevioralnoj terapiji često se koristi rečenica koja prekida lanac negativnih misli: možda je ova misao točna, ali nije korisna. Važan je i trening tolerancije na neizvjesnost. Najveći pomak nastaje kada osoba nauči djelovati i onda kada ne zna kako će se sve završiti.

Mogu li danas tražiti manje od sebe?

Možda nam nije potrebno još razmišljanja, nego malo više prostora za disanje. Možda spremnost za promjenu ne počinje pitanjem što još trebam popraviti, nego pitanjem mogu li danas tražiti manje od sebe. Mentalno zdravlje nije stanje u kojem imamo sve odgovore. Ono je sposobnost da živimo dok ih još ne znamo.