Samoozljeđivanje kao ovisnost

Kada govorimo o ovisnosti, najčešće pomislimo na alkohol, drogu, kockanje ili možda seksualne ponašanja. No rijetko tko pomisli na samoozljeđivanje – rezanje, paljenje kože, udaranje ili druge oblike nanošenja boli sebi. Ovo ponašanje ostaje jedno od najvećih tabua u mentalnom zdravlju, a mnogi ga do danas pogrešno smatraju „fazom“ ili „traženjem pažnje“. Ipak, sve veći broj stručnjaka upozorava da je samoozljeđivanje oblik ovisnosti – s istim obrascima, mehanizmima i potrebom za liječenjem poput bilo kojeg drugog oblika ovisnosti.

Što je samoozljeđivanje – i zašto se događa?

Samoozljeđivanje ne znači da osoba želi umrijeti. U većini slučajeva ono predstavlja pokušaj regulacije intenzivnih emocija koje osoba ne zna kako drugačije izraziti ili podnijeti. Bol koju osjeća izvana može se činiti lakšom od one unutarnje – jer je barem konkretna, vidljiva i „pod kontrolom“.

Neuropsihološka istraživanja pokazuju da samoozljeđivanje može potaknuti privremeno oslobađanje endorfina – prirodnih kemikalija u mozgu koje ublažavaju bol i stvaraju osjećaj olakšanja. Na taj način, samoozljeđivanje može funkcionirati slično kao droga ili alkohol – pruža kratak predah od emocionalne boli, nakon čega često slijedi krivnja, sram i ponovna potreba za bijegom. Tako nastaje ovisnički ciklus.

Samoozljeđivanje ima obrasce ovisnosti

Stručnjaci koji proučavaju ovaj fenomen primijetili su da se samoozljeđivanje ponaša kao svaka druga ovisnost. Osobe koje mu pribjegavaju često doživljavaju:

Žudnju – intenzivnu potrebu da se ozlijede

Toleranciju – potrebu za „jačom“ ili češćom radnjom da bi se postiglo olakšanje

Faze apstinencije – razdoblja bez ozljeđivanja („čisto vrijeme“)

Relapse – ponovno samoozljeđivanje nakon perioda apstinencije

Ovo su gotovo identični obrasci koji se pojavljuju kod ovisnosti o alkoholu, drogama ili kockanju. Upravo zato je važno razumjeti da samoozljeđivanje nije „pažnja“ – nego mehanizam preživljavanja koji je postao destruktivan.

Zašto je sram jedan od najvećih neprijatelja?

Sram je gorivo koje hrani ovaj ciklus. Osoba se srami što se ozljeđuje – pa šuti. Što više šuti, više se osjeća izolirano. Što je izoliranija, veća je potreba za bijegom. A bijeg često završava u starom obrascu – boli.

Jedna od najvažnijih istina jest: sram ne nestaje u tišini. Sram nestaje u razgovoru.

Uloga terapije – kako izgleda oporavak?

Pronalaženje odgovarajućeg terapeuta ključan je korak. Terapeut nije tu da osuđuje, već da pomogne osobi razumjeti što se nalazi ispod ponašanja. Samoozljeđivanje je simptom, a ne uzrok. Ispod njega često stoje potisnute emocije, trauma, osjećaj nepripadanja, perfekcionizam ili neizrečena bol.

U terapiji se uči:

1) Kako prepoznati trenutak prije samoozljeđivanja

2) Kako razvijati zdrave načine regulacije emocija

3) Kako graditi sigurnu vezu sa sobom i drugima

4) Kako zamijeniti samoozljeđivanje drugim izvorima olakšanja (npr. grounding tehnike, kreativni izraz, vođeno disanje, pokret, razgovor)

Ako se ti boriš – nisi sam, nisi sama!

Tvoj bol nije nevidljiva. Možda ju drugi ne vide, ali to ne znači da ne postoji.

Važno je znati ovo

Nisi slab/a – već se nosiš sa stvarima koje su možda bile prevelike za nositi sam.

Nisi „drugačiji/a“ – mnogi se bore, samo se o tome premalo govori.

Nisi bez izlaza – postoje ljudi koji žele slušati i koji znaju pomoći.

Samoozljeđivanje je ovisnost, ali ovisnosti se mogu liječiti. Uz podršku, terapiju i sigurnu vezu, moguće je naučiti druge načine emocionalnog preživljavanja – načine koji ne ostavljaju ožiljke na koži.

Ako ne prolaziš kroz ovo – možda poznaješ nekoga tko prolazi

Ako vidiš ožiljke na nečijoj ruci – ne pitaj naglo, ne osuđuj, ne pretpostavljaj.

Ponekad je dovoljno reći: „Tu sam ako želiš razgovarati.“, „Ne znam kroz što prolaziš, ali želim da znaš da mi je stalo.“

Jer svaki oblik ovisnosti želi da osoba ostane sama.

A svaki oblik iscjeljenja počinje povezanosti.