Zašto ponekad „ne osjećamo ništa“ i kako se ponovno vratiti u život?

U trenucima stresa, gubitka ili traume, naš se emocionalni svijet može naglo promijeniti. Neki ljudi osjećaju intenzivnu tugu, dok drugi – ne osjećaju gotovo ništa. Umjesto snažnih emocija, javljaju se praznina, „otupljenost“, osjećaj kao da gledamo vlastiti život sa strane. Taj fenomen poznat je kao emocionalna utrnulost ili disocijacija i čest je psihološki odgovor na traumatska iskustva, dugotrajni stres, burnout ili žalovanje.

Što je emocionalna utrnulost?

Emocionalna utrnulost nije znak slabosti, niti „hladnog karaktera“. To je prirodni mehanizam obrane – način na koji naši živčani sustav i um pokušavaju preživjeti kada je emocionalno opterećenje preveliko.

Najčešći znakovi emocionalne utrnulosti su:

• osjećaj praznine ili „ravne linije“

• gubitak motivacije, interesa ili strasti

• otežano povezivanje s vlastitim tijelom i osjećajima

• dojam da promatramo život „izvana“

• nedostatak radosti, ali i odsustvo tuge, brige ili uzbuđenja

• osjećaj kao da ništa nema smisla

Važno je razumjeti da takvo stanje nije „greška u karakteru“, nego neurobiološki odgovor tijela – stanje živčanog sustava koje nas štiti od preopterećenja.

Zašto dolazi do emocionalne utrnulosti?

Pojam emocionalne utrnulosti spominje se još u ranim istraživanjima vezanim uz posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), posebice kod ratnih veterana. Kasnije se pokazalo da se javlja i nakon gubitka voljene osobe, zlostavljanja, dugotrajnih konflikata, zdravstvenih problema, burnouta ili čak kod kronične usamljenosti. Neuroznanstvenik Dan Siegel razvio je koncept „prozora tolerancije“ – raspona emocionalne regulacije unutar kojeg naš živčani sustav može normalno funkcionirati. Kada stres postane prevelik, izlazimo iz tog prozora i tijelo aktivira tri moguća odgovora: traženje podrške, borbu ili bijeg te, kao posljednju liniju obrane, zamrzavanje i emocionalno gašenje. Upravo to zadnje je stanje emocionalne utrnulosti.

Znanstvena istraživanja pokazuju da dugotrajan stres mijenja aktivnost u mozgu – smanjuje se funkcija dijelova koji obrađuju emocije (npr. amigdala), a aktiviraju se sustavi za preživljavanje. Zato se emocionalna utrnulost ne treba promatrati kao osobni neuspjeh, nego kao neurobiološki odgovor tijela.

Može li se emocionalna utrnulost prevladati?

Odgovor je da – osjećaji se mogu vratiti, ali ne silom, nego postupnim stvaranjem sigurnosti i ponovnim povezivanjem s tijelom.

Pet je koraka koji u tome pomažu:

Prvi je pristupiti svome stanju s nježnošću i radoznalošću. Umjesto borbe, zapitajte se: kako točno izgleda moja utrnulost, gdje je osjećam u tijelu, ima li svoj oblik ili boju?

Drugi korak je povezivanje s tijelom kroz lagano istezanje, hodanje, senzornu stimulaciju ili svjesno disanje.

Treći je stvaranje osjećaja sigurnosti – prisjetite se ljudi koji vas podržavaju, pogledajte oko sebe i prepoznajte da ste sada na sigurnom, započnite dnevne rituale koji umiruju.

Četvrti je pitati se što se nalazi iza utrnulosti. Ona često skriva emociju koja je previše snažna da bi se osjećala izravno – možda tugu, strah, bijes ili krivnju. U takvim trenucima može pomoći unutarnji dijalog: „Hvala ti što me štitiš, ali sada sam odrasla osoba i mogu malo po malo osjetiti što je ispod.“

Peti je korak oblikovanje emocije – zamišljanje kako bi izgledala ta emocija kad bi bila prisutna, pisanje o njoj kao da promatramo lik u filmu ili čak gluma emocije kako bi se živčani sustav ponovno naučio aktivirati.

Proces vraćanja osjećaja ne treba biti brz ni forsiran. Mali koraci i sigurne veze s ljudima oko nas često su dovoljni da tijelo počne vjerovati da je vrijeme za oporavak. U težim slučajevima stručna psihološka pomoć i terapija usmjerena na traumu mogu imati ključnu ulogu, jer pružaju sigurno mjesto za polagano otključavanje emocija koje su bile preteške da ih osjetimo sami.

Važno je znati da emocionalna utrnulost nije trajno stanje. Ona je pauza, a ne kraj. Emocije se vraćaju kada se osjećamo dovoljno sigurno da ih dočekamo.

Ako trenutno ne osjećate ništa, to ne znači da ste izgubljeni – nego da ste predugo bili preopterećeni. Osjećaji se ne moraju forsirati. Dovoljno je početi s jednom tihom rečenicom: danas je u redu samo primijetiti kako se osjećam. Ništa više.