Disocijacije

Jeste li primijetili da ste se u nekom teškom trenutku iznenada smirili na način koji vam nije bio u potpunosti prirodan, kao da su emocije jednostavno prestale teći? Ili ste nakon bolnog gubitka ili raskida veze osjetili čudnu prazninu, kao da je dio vas negdje drugdje? A zatim, tjednima ili mjesecima poslije, isti osjećaji koji su nestali počeli su se vraćati intenzivni, neočekivani, ponekad čak i zbunjujući u svojoj snazi.

Upravo ste opisali disocijaciju. U svojoj biti, radi se o procesu kojim um uspostavlja određenu distancu između osobe i iskustva koje je suviše intenzivno da bi ga se u potpunosti apsorbiralo.

Mehanizam zaštite, a ne kontrole

Disocijaciju nije korisno razumjeti kao izbor ili naviku jer ona je automatski odgovor živčanog sustava na iskustvo koje procijeni kao iznimno opasno ili nepodnošljivo. Slično kao što tijelo reagira na opasnost zamrzavanjem, tako i um može reagirati povlačenjem, odnosno smanjenjem svjesnosti o onome što se događa, kako bi se moglo nastaviti funkcionirati.

Kada se nađemo u situaciji iz koje nema izlaza, a koja nas emocionalno ili fizički ugrožava, mozak može donijeti svojevrsnu "odluku" da smanji intenzitet doživljaja. Manja svjesnost o boli, strahu ili bespomoćnosti znači veću šansu da osoba preživi ili izdrži. Disocijacija je zapravo izraz iznimne prilagodljivosti gdje nam ona omogućava da nastavimo funkcionirati u okolnostima u kojima bi puno funkcioniranje bilo razarajuće.

Kako disocijacija izgleda iznutra?

Odvojenost od sebe - depersonalizacija

Jedan od najčešćih oblika disocijacije jest doživljaj da smo se nekako udaljili od samih sebe. Vlastito tijelo može izgledati strano, pokreti se mogu doimati mehanički, a osjećaji prigušeni ili potpuno odsutni. Neki opisuju da su "prisutni, ali kao da ih nema", da promatraju vlastite ruke kao da ne pripadaju njima ili da se sjećaju događaja bez ikakve emocionalne boje, kao da su svjedoci nečijeg tuđeg života.

Ovakvo iskustvo nosi naziv depersonalizacija i može trajati od svega nekoliko trenutaka do tjedana, a u rjeđim slučajevima i dulje. Može se javiti u sklopu traume, ali i uz anksioznost, panične napade, depresiju ili ovisnost.

Odvojenost od okoline - depersonalizacija

Bliski, ali ipak različit oblik disocijacije jest derealizacija. Iskustvo u kojemu nije zahvaćen toliko doživljaj sebe, koliko doživljaj vanjskog svijeta. Okolina počinje izgledati nestvarno: kao scenografija, san ili slika kroz mutno staklo. Osobe do kojih nam je stalo mogu se doimati dalje ili nepoznatije nego što jesu. Prostor i vrijeme mogu izgledati iskrivljeni.

Zajedničko objema vrstama iskustva jest da osoba zadržava svjesnost o tome da su njeni doživljaji subjektivni. Zna da je okolina stvarna, zna da su tijelo i misli njezini, ali ih ne doživljava kao da jesu. Upravo ta zadržana kritičnost razlikuje disocijacijska stanja od psihotičnih epizoda, u kojima granica između subjektivnog i stvarnog postaje nejasna.

Disocijativna amnezija

Disocijativna amnezija uključuje nemogućnost prisjećanja važnih autobiografskih informacija, najčešće onih vezanih uz traumatska iskustva. Za razliku od zaborava uzrokovanog neurološkim oštećenjem, ovdje je informacija "pohranjena", ali nedostupna svjesnom umu. Radi se o zaštitnom mehanizmu, umu koji bira da ne pristupi sadržajima koji bi bili preteški za nošenje.

Disocijativni identitetski poremećaj

Na najtežem kraju spektra nalazi se disocijativni identitetski poremećaj poznat kao višestruka osobnost. Karakterizira ga prisutnost dviju ili više distinktnih ličnosti stanja koja naizmjenično preuzimaju kontrolu nad ponašanjem, uz praznine u sjećanju koje se ne mogu objasniti običnim zaboravom. Gotovo uvijek povezan s teškim, ranim i dugotrajnim traumatiziranjem.

Kada se disocijacija najčešće javlja?

Disocijacija je posebno prisutna u iskustvima gdje je osoba bila izložena dugotrajnoj ili intenzivnoj ugroženosti bez mogućnosti bijega kao što su zlostavljanje u djetinjstvu, seksualno nasilje, mučenje ili kroz rat. U takvim uvjetima, odvajanje od iskustva može biti jedina dostupna zaštita.

Prepoznati to nije uvijek jednostavno. Netko tko je kao dijete živio u nasilnom okruženju možda ne pamti cijela razdoblja svog odrastanja. Možda tvrdi da se ništa posebno loše nije događalo i to ne govori zato što laže, nego zato što se um pobrinuo da ona iskustva ostanu nedostupna. Istovremeno, tijelo i emocionalni sustav tu povijest nose i dalje te mogu je iznijeti na površinu posve neočekivanom brzinom kada nailaze na podsjetnike.

U blažim oblicima, disocijacija se može javiti i u svakodnevnim stresnim situacijama: ispitima, sukobima ili u preopterećenosti. Tada je kratkotrajnija, manje intenzivna i ne ostavlja traga na funkcioniranju. Granicu između blagog i klinički relevantnog oblika određuje upravo taj utjecaj na svakodnevni život.

Kada se disocijacija najčešće javlja?

Paradoks disocijacije leži u tome što mehanizam koji je nekad bio neophodan za preživljavanje može s vremenom postati prepreka životu. Um koji je naučio da se brzo odvoji od svega preplavljujućeg, s vremenom to može raditi i kada to više nije potrebno, pa čak i kada je preplavljujuće nešto ugodno, blisko ili vrijedno.

Osobe koje su disocijaciju dugo koristile kao primarni način nošenja s težim iskustvima mogu primjećivati da im je otežano prepoznati vlastite potrebe i osjećaje pa čak i one ugodne. Mogu živjeti reaktivno, bez pravog osjećaja da su autori vlastitog života. Mogu imati slabu vezu s vlastitim tijelom, što se katkad manifestira i u tjelesnoj domeni.

Ono od čega smo se disocijacijom zaštitili nije nestalo, ono čeka. Dok god preplavljujuće iskustvo nije prorađeno i integrirano u širu životnu priču, postoji mogućnost da se pojavi iznova intenzivno i naizgled bez povoda, potaknuto nekim podsjetnikom koji na prvi pogled možda i nema veze s originalnim iskustvom.

Kamenčić i more

Zamislite da su sva naša sjećanja kamenčići na morskoj obali. Sjećanja koja smo uspjeli obraditi i ugraditi u svoju priču leže na obali i postaju njezin stabilni, prisutni i otporni dio na valove. Sjećanja od kojih smo se disocirali kao da smo pohranili u kutiju i bacili u more, ne bismo li ih se riješili.

No more nije statično. Dok je mirno, kutija leži na dnu i ne smeta. Ali, kada naiđe jak vjetar ili struja mak okidač, podsjetnik, stresna situacija, odnosno more se uznemiri, kutija popusti i sadržaj počne isplivavati. Sjećanja i osjećaji koji su se činili zauvijek pospremljeni odjednom su tu, na površini, i osoba ne razumije odakle su došli.

Integracija iskustva, jedan od ciljeva terapijskog rada upravo to radi: vraća te kamenčiće s morskog dna na obalu, tamo gdje im je mjesto.