Kada emocija koju pokazuješ nije ona koju zaista osjećaš

Zamislite dijete koje padne i udari se. Zaplače. Mama pohiti i zagrli ga. Nekoliko minuta kasnije, isti scenarij samo što ovaj put dijete nije palo, ali zna da će zagrljaj doći.

Prva stvar koja nam može pasti na pamet jest da dijete manipulira, ali to nije manipulacija. To je naučeno i upravo tako nastaju ono što u transakcijskoj analizi se naziva reket osjećajima, emocijama koje izražavamo, ali koje zapravo nisu naša prava unutarnja reakcija na situaciju.

Što je zapravo autentična emocija?

Emocije postoje s razlogom. Svaka od njih nosi poruku i ima konkretnu funkciju u našem životu. Ljutnja se javlja kada je granica povrijeđena i tjera nas da se zaštitimo ili uspostavimo pravdu. Tuga prati gubitak i otvara prostor za tugovanje i traženje utjehe. Strah nas upozorava na opasnost i priprema tijelo za reakciju. Radost nam govori da su naše potrebe zadovoljene i da smo na dobrom putu.

To su autentične emocije, one koje odgovaraju situaciji, imaju jasnu svrhu i prolaze čim se potreba zadovolji ili situacija razriješi. One su naš unutarnji kompas, biologijom usklađen s okolinom.

No što se dogodi kada okolina ne dopušta određenu emociju? Kada dijete nauči da je određeni osjećaj opasan, neprihvatljiv ili ga čini manje vrijednim ljubavi? Tada se događa nešto suptilno, ali dalekosežno.

Kako nastaje reket osjećaj?

Zamislite dječaka kojemu drugi uzme igračku. Dječak se naljuti što je potpuno prirodno i situaciji primjereno i pokuša igračku vratiti. No, roditelji kritiziraju tu ljutnju: "Što je ovo?", "Ne smiješ se tako ponašati!", "Odmah prestani." Dječak ne dobiva poruku da je načinom reagiranja pogriješio. Dobiva poruku da je sama emocija pogrešna.

Dijete usvaja zaključak koji ne mora biti svjestan, ali postaje dio njegova unutarnjeg svijeta: ljutnja nije dopuštena. Ako je pokažem, bit ću odbijen.

U sljedećoj sličnoj situaciji isprobava drugu taktiku. Počne plakati i nešto se promijeni. Roditelji pohite, tješe ga, pomažu mu, vraćaju mu igračku. Dijete donosi novi, jednako tihi zaključak: Tuga i suze su način da dobijem ono što trebam.

Od tog trenutka, tuga postaje reket osjećaj. Ne lažna emocija u smislu da je dijete hladno i proračunato glumi, osjećaj je sasvim stvaran i dijete ga doista doživljava, ali izvire iz naučenog obrasca, a ne iz autentične unutarnje reakcije na situaciju. Pravi osjećaj ispod njega je ljutnja. Tuga je samo ona emocija za koju je dijete naučilo da je sigurna.

Reket osjećaj je djetetov odgovor na sredinu u kojoj je odrastao

Na ovom je mjestu iznimno važno stati i naglasiti jednu stvar da reket osjećaji nisu svjesna manipulacija! Nisu znak lošeg karaktera niti pametne taktike kojom netko namjerno obmanjuje okolinu. Reketi osjećaja su djetetov odgovor na sredinu u kojoj je odrastao.

Dijete nije sjedilo i promišljeno planiralo kako prevariti roditelje. Jednostavno je metodom pokušaja i pogreške naučilo koji emocionalni izraz donosi sigurnost, pažnju i ljubav, a koji donosi odbijanje, kaznu ili ignoriranje. U skladu s tim podešavalo je svoje ponašanje, onoliko koliko je maleno biće uopće moglo.

To ponašanje ne ostaje u djetinjstvu. Mozak ga poveže s pozitivnim ishodom, ta emocija donosi pažnju, pažnja donosi osjećaj sigurnosti, sigurnost pojačava isto ponašanje i ona postaje automatska. Osoba u odrasloj dobi reagira naučenim obrascem, često ne primjećujući što se zapravo događa. Plače u situacijama u kojima bi autentična reakcija bila ljutnja. Ljuti se kada zapravo osjeća strah. Smije se kada joj je neugodno. Onda se pita zašto odnosi ne funkcioniraju, zašto je uvijek na istom mjestu, zašto se ne osjeća shvaćenom.

Najčešći obrasci u odrasloj dobi

Reket osjećaj može biti gotovo svaka emocija, ovisno o tome što je u djetinjstvu bilo nagrađivano ili barem tolerirano. Ipak, neki se obrasci pojavljuju češće od ostalih.

Jedan od najrasprostranjenijih je tuga umjesto ljutnje. Djeca koja su naučila da je ljutnja opasna jer se za nju kažnjavalo, jer je destabilizirala obitelj, jer su je roditelji doživljavali kao napad s vremenom je počnu potiskivati i zamjenjivati suzama. U odrasloj dobi takva osoba plakat će u situacijama u kojima bi autentična reakcija bila ogorčenost ili snažan protest. Može plakati kako bi izbjegla odgovornost, kako bi dobila oprost, kako bi privukla pažnju partnera ili postigla ono što otvorenim razgovorom ne uspijeva postići.

Suprotni obrazac je jednako čest: ljutnja umjesto ranjivosti. U obiteljima gdje su slabost, strah i osjetljivost bili zabranjeni ili ismijani, djeca uče skrivati bol iza bijesa. Ljutnja je jaka, ljutnja se ne može ozlijediti, ljutnja drži druge na distanci, a distanca štiti. U odrasloj dobi takva osoba reagira napadački ili defenzivno na kritiku, iako u pozadini zapravo osjeća povrijeđenost, sram ili strah. Ljutnja funkcionira kao oklop, a oklop je tako dugo nošen da više i ne izgleda kao oklop.

Postoji i zbunjenost kao reket osjećaj. Obrazac koji se rjeđe prepoznaje, ali nije manje snažan. Ako su roditelji uvijek preuzimali odgovornost, rješavali probleme i donosili odluke umjesto djeteta, ono može naučiti da se pomoć dobiva kada izgledaš nesposobno ili izgubljeno. Takva osoba u odrasloj dobi stalno traži savjete za jednostavne odluke, izbjegava preuzeti odgovornost, glumi neznanje u situacijama u kojima zapravo ima dovoljno sposobnosti i kapaciteta da sama pronađe rješenje. Zbunjenost je postala ulaznica za brigu i pažnju.

Možda najneočekivaniji obrazac je pretjerana radost kao reket emocija. U obiteljima gdje negativne emocije jednostavno nisu bile dobrodošle, gdje je plakanje bilo slabost, gdje se "previše razmišljanje" smatralo pretjerivanjem, gdje je vladao neizgovoreni zakon da je sve uvijek u redu, tu dijete nauči biti uvijek veselo, uvijek pozitivno, uvijek nasmijano. Odrastao čovjek skriva tugu, frustraciju, iscrpljenost i bol iza šala i optimizma. Uvijek govori da je dobro i zapravo ni sam više ne zna kako je.

Kako prepoznati vlastiti reket osjećaj?

Razlika između autentičnog i reket osjećaja nije uvijek odmah vidljiva, posebno jer reket osjećaj s vremenom postaje toliko automatiziran da se više niti ne prepoznaje kao naučeni obrazac. Jednostavno izgleda kao "ja sam takav" ili "ja uvijek tako reagiram".

Nekoliko pitanja može pomoći u osvještavanju. Koja emocija se kod mene pojavljuje najčešće, u najrazličitijim situacijama i neovisno o kontekstu? Koja emocija mi u životu donosi najviše pažnje ili razumijevanja od drugih? Koju emociju sam kao dijete morao skrivati ili potiskivati? Što bih zapravo osjećao da si dopustim iskrenu, nefiltriranu reakciju na ono što se trenutno događa?

Ako neka emocija traje predugo, ne vodi prema rješenju, pojavljuje se gotovo uvijek u stresnim situacijama ili ostavlja osjećaj da nešto nije sasvim pravo — možda nije autentična. Možda je maska i možda je ispod nje nešto što nikad nije imalo prostora da se slobodno pojavi.

I što napraviti s reketom osjećaja?

Rad s reket osjećajima nije posao za jednu noć niti jednostavan proces. Radi se o obrascima koji su se gradili godinama, koji su imali smisla u kontekstu u kojem su nastali i koji su osobi, u neku ruku, zapravo služili, ali u odrasloj dobi postaju prepreka. Prepreka autentičnim odnosima, iskrenoj komunikaciji, razumijevanju samoga sebe. Jer kada stalno pokazujemo emociju koja nije naša, ni mi ni oni koji su s nama ne mogu doći do onoga što se zapravo događa.

Kako onda prepoznati da se to događa? I što s tim napraviti?

Tražiti nerazmjer, ne emociju

Reket osjećaj rijetko se prepoznaje u trenutku kada se dogodi jer je previše uvježban, previše automatiziran, previše nalik na "normalu". Prepoznaje se po nerazmjeru.

Nerazmjer između intenziteta reakcije i veličine situacije. Netko nam kaže nešto neutralno, čak i dobronamjerno, a mi se iznutra urušimo ili planemo. Situacija ne opravdava toliku snagu emocije, ali naučeni obrazac je aktiviran i odradio je svoje.

Nerazmjer između emocije i ishoda. Autentična emocija, kada je izražena, u pravilu nešto razriješi. Stiša se, otvori razgovor, promijeni situaciju. Reket osjećaj to ne radi. Plačemo, ali ne čujemo ono što smo trebali čuti. Ljutimo se, ali ništa se zapravo ne mijenja. Ostaje nelagoda, praznina, osjećaj da smo nešto rekli, ali ne i ono pravo.

Nerazmjer između onoga što izražavamo i onoga što tijelo govori. Kažemo "dobro sam" dok nam je grlo stegnuto. Smijemo se dok nam je u prsima težina. Govorimo mirno dok nam ruke drhte. Tijelo ne laže. Tijelo je uvijek korak bliže autentičnoj emociji nego um koji je već odabrao sigurnu verziju.

Pitanje koje reže dublje od "zašto sam se naljutio"

Kada primijetimo snažnu reakciju, posebno onu koja izgleda nerazmjerno, brzo ili poznato, postoji jedno pitanje koje može biti iznimno korisno, ali zahtijeva poštenje prema sebi: Što bi me pogodilo da ovo osjetim do kraja?

Ne "što osjećam", nego što bi me pogodilo kad bih si dopustio da to osjetim do kraja. Jer reket osjećaj je u funkciji zaštite, štiti nas od onog što je ispod i mozak koji je naučio tu zaštitu koristiti neće je lako pustiti.

U praksi, kada dođe ljutnja, vrijedi sjediti s njom minutu i pitati: "Je li ispod ovoga možda povrijeđenost? Strah? Sram? Osjećaj da nisam dovoljan?" Kad nam dođe potreba za plakanjem, pitajmo se: "Jesam li zapravo bijesan? Osjećam li se zarobljenim i ne mogu to drugačije izraziti?" Odgovor koji pronađemo ispod prve emocije gotovo je uvijek ranjiviji i gotovo uvijek točniji.

Nije ugodno. Mozak će se odupirati jer je godinama navikao na prvu emociju kao zaštitu, ali sama navika postavljanja tog pitanja, s vremenom, počinje kliziti ispod obrane.

Pratiti tijelo kao svjedoka

Reket osjećaji i autentične emocije imaju različite tjelesne potpise i to je jedan od najkonkretnijih alata koji postoji, a rijetko se koristi.

Ljutnja koja je autentična osjeća se kao energija koja traži izlaz: toplina, napetost u rukama, poriv prema naprijed... Ljutnja koja je reket osjećaj za strah često se osjeća drugačije: hladna je, stegnuta, više u grlu i prsima nego u rukama, nema tu istu "gorljivost". Tuga koja je autentična dolazi u valovima i nakon plakanja ostavi neku vrstu olakšanja, čak i u boli. Tuga koja je reket osjećaj za ljutnju ne ostavlja olakšanje, ostavlja iscrpljenost i ništa se ne promijeni.

Ne gasiti emociju, nego joj dati pravo ime

Ovdje mnogi pogrešno krenu. Kada prepoznamo reket osjećaja ne znači da ga trebamo ugasiti, potisnuti ili "popraviti". Znači dati mu pravo ime, barem pred samima sobom. Razlika između "ljutim se" i "povrijeđen sam i bojim se da me ne prihvaćaš" nije samo semantička. To je razlika između površine i korijena. Kada jednom pronađemo korijen, možemo s njim razgovarati, možemo ga nositi, možemo ga izraziti na način koji zapravo odgovara onome što se događa iznutra.

O promjeni: zašto voljna odluka ne funkcionira

Mnogi kada prepoznaju reket osjećaj pokušaju ga promijeniti voljom. Odluče da se više neće rasplakati u situacijama u kojima je to postalo obrazac, ili da neće izbijati bijes. To ne funkcionira ili funkcionira kratko, a onda popusti pod pritiskom.

Razlog je jednostavan: reket osjećaj nije navika uma, nego navika živčanog sustava. Nastao je u trenutcima kada je dijete donosilo odluke o sigurnosti, a živčani sustav te odluke pamti dublje i duže od svjesnog uma. Voljom se mogu mijenjati misli. Živčani sustav mijenja se ponavljanjem novih iskustava.

To konkretno znači da promjena dolazi kroz situacije u kojima se autentična emocija izrazi i ništa loše se ne dogodi. Kada osoba koja je godinama skrivala ljutnju iza suza jednom kaže "zapravo sam bijesna" i partner ne ode, veza se ne raspadne, drugi čovjek ne prestane je voljeti, živčani sustav dobiva novu informaciju. Jednom to nije dovoljno. Ali ponavljanjem tih iskustava, polako, obrazac počinje popuštati.