Jesam li lijen ili se radi o prokrastinaciji?

Dogodi se da cijeli dan nešto radimo, a navečer shvatimo da se nismo dotaknuli onoga što smo zapravo trebali napraviti. Odgovorili smo na poruke i obavili niz sitnih poslova. Za obvezu koja nas najviše muči ponovno nije ostalo vremena. Pomičemo je za sutra, iako već znamo da će nas dočekati s još manje vremena na raspolaganju.

Takvo odgađanje nazivamo prokrastinacijom. Znamo što trebamo napraviti i svjesni smo mogućih posljedica, ali teško započinjemo ili dovršavamo posao. Pritom nam često nije ni ugodno. Gledamo seriju, a mislimo na nezavršeni rad. Uzimamo mobitel da se malo opustimo, pa si nakon pola sata predbacujemo što ponovno gubimo vrijeme.

Naravno, postoje dobri razlozi da nešto odgodimo. Umor, bolest ili previše preuzetih obveza traže prilagodbu plana. Odmor nam je potreban i kada posao nije završen. Kod prokrastinacije vrijedi obratiti pozornost na situacije u kojima imamo mogućnost nešto napraviti, ali se uporno okrećemo drugim aktivnostima, premda zbog toga poslije imamo poteškoća.

Što nam otežava početak?

Ponekad nam zadatak jednostavno djeluje dosadno ili ne znamo odakle krenuti. No može se dogoditi i da nas najviše koči upravo ono do čega nam je stalo. Prijavu za posao odgađamo jer bi odbijenica boljela. Pisanje rada otežava nam pomisao da će netko procjenjivati koliko znamo. Razgovor s partnerom ili partericom stalno pomičemo jer se bojimo reakcije.

U takvim situacijama odgađanje može donijeti kratko olakšanje. Dok nam je dokument otvoren, osjećamo napetost. Kad ga zatvorimo i odemo raditi nešto drugo, barem se neko vrijeme ne moramo baviti onim što nas muči. To olakšanje može održavati naviku izbjegavanja: sljedeći put kad se pojavi slična neugoda, ponovno nam je primamljivo odgoditi. Obveza za to vrijeme ostaje, a kako se rok približava, raste i pritisak.

Zato se, prije nego što sebi ponovno kažemo da smo lijeni, vrijedi zapitati što nas točno zaustavlja. Je li zadatak nejasan? Bojimo li se da ćemo pogriješiti? Nedostaje li nam pomoć? O odgovoru ovisi i što će nam koristiti. Ako ne razumijemo uputu, dodatno tjeranje na rad teško će riješiti problem. Možda trebamo nekoga zamoliti da nam je pojasni.

Kad od sebe očekujemo previše?

Ako teško podnosimo pogreške, čak i sasvim običan zadatak može postati opterećenje. Mail dugo ostaje neposlan jer stalno popravljamo formulacije. S pisanjem čekamo dok ne osmislimo savršen početak. U pozadini može biti uvjerenje da lošiji rezultat govori nešto važno o nama, primjerice da nismo dovoljno sposobni ili da ćemo razočarati druge.

Tada je korisno pogledati što zapravo očekujemo od sebe. Mora li prva verzija odmah biti spremna za predaju? Koliko vremena ima smisla potrošiti na jedan odlomak? Bismo li istu pogrešku kod kolege doživjeli jednako ozbiljno? Takva pitanja mogu pomoći da primijetimo kriterije koji nam otežavaju rad.

Kod pisanja, primjerice, možemo najprije napraviti nacrt i unaprijed ostaviti vrijeme za uređivanje. Dopustiti sebi nespretnu rečenicu ponekad je dovoljno da nastavimo dalje. Njezinu ćemo kvalitetu moći procijeniti i popraviti kada imamo nešto napisano.

Kako se pokrenuti kad nam se ne da?

Za početak odaberite jednu obvezu koju odgađate i razložite je na konkretne radnje. „Moram napisati izvještaj” još uvijek može zvučati preveliko. Otvoriti dokument, upisati naslov i zabilježiti nekoliko podataka već je puno jasniji zadatak. Ako i to izaziva otpor,

smanjite opseg još malo. Važno je da znate što ćete točno napraviti kada sjednete za stol.

Možete pokušati i s pet minuta rada. Postavite alarm i posvetite se samo odabranom dijelu posla. Nakon toga smijete stati. Ako želite nastaviti, nastavite, ali nemojte unaprijed računati da pet minuta mora prerasti u dva sata. Takav dogovor sa sobom ima smisla samo ako ćete ga poštovati. Ovdje vježbate početak, osobito ako vam je on najteži dio.

Pomaže i da odredite kada ćete to napraviti. Umjesto da posao ostane za „poslije”, pokušajte s konkretnim terminom, primjerice danas u 18 sati, deset minuta za uvod. Pripremite ono što vam treba i maknite ono što vas najčešće prekida. Ako znate da nakon svake obavijesti posegnete za mobitelom, utišajte ga i ostavite u drugoj sobi dok traje tih deset minuta.

Vjerojatno vam se ni tada neće uvijek raditi. Ipak, možete pokušati napraviti dogovoreni dio uz određenu nelagodu. Ponekad se volja za nastavkom pojavi tek kada vidimo da smo nešto pomaknuli. Ako ste iscrpljeni, uzmite u obzir koliko ste već napravili toga dana i koliko još realno možete. Plan koji zanemaruje umor lako postane još jedan razlog za nezadovoljstvo sobom.

Što ako ponovno odgodimo?

Bit će dana kada se nećete držati plana. Tada obratite pozornost na ono što si govorite. „Opet nisam napravio ništa, sa mnom očito nešto nije u redu” može pojačati sram i još više otežati povratak poslu. Pokušajte biti precizniji: „Danas sam odgađao jer sam si zadao previše. Sutra ću krenuti od jednog dijela.” Tako lakše vidite što možete promijeniti.

Provjerite i je li plan bio izvediv. Ako redovito planirate sat vremena rada navečer, a tada ste već premoreni, možda treba promijeniti termin ili skratiti trajanje. Nakon propuštenog dana odredite sljedeći mogući termin. Prije nego što pokušate sve nadoknaditi odjednom, procijenite koliko vremena i energije zaista imate.

Kada odgađanje postane učestalo i počne vam stvarati probleme na poslu ili u odnosima, razgovor sa psihoterapeutom može pomoći. U psihoterapiji možemo detaljnije pogledati kako izgleda situacija u kojoj zapnete: što si tada govorite, što osjećate i što napravite umjesto obveze. Na temelju toga dogovaramo promjene koje ćete isprobati i pratimo jesu li vam pomogle.